Autor teksta: Dr sc. Bojan Kozomara, dr med.
Dijabetička retinopatija se smatra komplikacijom izazvanom dijabetesom koja se javlja na oku. Uzrokuje je promjena metabolizma cijelog organizma, pa i krvnih sudova mrežnjače oka, tj. očnog dna.
Ukoliko se promjene na oku ne otkriju na vrijeme, ovo stanje može da dovede i do sljepoće.
Promjenom metabolizma u krvnim sudovima mrežnjače dolazi do njihovog lakšeg oštećivanja, što posljedično može dovesti do pucanja, izlijevanja krvi na mrežnjaču i u staklasto tijelo, te formiranje otoka (edema) makule (žute mrlje). Sve ovo dovodi do pada vidne oštrine.
Upravo je oticanje makule, najčešći uzročnik pada vidne oštrine kod dijabetičke retinopatije. Stanje se naziva dijabetički makularni edem i zahvata centralni dio našeg vidnog polja, pa se pacijenti najčešće žale na zamućenje centralnog vida (sve što gledaju tačno ispred sebe), dok je periferni vid najčešće očuvan.
Rizik od dijabetičke retinopatije raste što je dijabetes duže prisutan, a može nastati i kod dijabetesa tipa 1 i tipa 2. Važno je istaknuti da nakon 15 godina od nastanka dijabetesa, oko 80% pacijenata ima neki oblik oštećenja mrežnjače, odnosno neku od formi dijabetičke retinopatije.
Dvije su osnovne vrste dijabetičke retinopatije. Prvu nazivamo neproliferativna dijabetička retinopatija, a ujedno predstavlja i njen najčešći tip. Obično se javlja između 8 i 10 godina trajanja dijabetisa i najranija je faza u razvoju bolesti. U ovoj fazi oftalmolog obično u dogovoru sa pacijentom pravi plan čestih kontrola ili početna liječenja, a sve u zavisnosti od stanja na očnom dnu.
Druga, mnogo ozbiljnija vrsta dijabetičke retinopatije naziva se proliferativna dijabetička retinopatija. Bolest se odlikuje opsežnim oštećenjem krvnih sudova na mrežnjači, koje posljedično dovode do poremećaja cirkulacije i tzv. “ishemijskih zona.” Ove zone su zapravo područja na mrežnjači bez kiseonika i hranljivih materija koja su potrebna ćelijama za normalno funkcionisanje. Da bi se oko prirodno pokušalo revaskularizovati, odnosno stvoriti nove krve sudove, stvaraju se one koje zapravo nemaju funkciju starih, lako pucaju, te dovode do još većeg izlijevanja krvi u oko i veće ishemije. Na kraju se stvara ožiljno tkivo koje može dovesti do odvajanja mrežnjače (ablacija retine), kao i do sljepila.
Ono što je najvažnije da zna svaki pacijent jeste da oftalmolog može samo da liječi posljedice, ali ne i uzrok nastanka dijabetičke retinopatije. Drugim riječima, osnova liječenja bolesti je liječenje dijabetesa. Druga važna napomena je da se liječenjem pokušava sačuvati postojeći vid koji pacijent ima, a da eventulano poboljšanje prije svega zavisi od stadijuma bolesti i stepena oštećenja očnog dna.
Prvi vid liječenja je laserska fotokoagulacija kojom se oštećeni krvi sudovi mrežnjače oka “vare”, kako ne bi došlo do novog izlijevanja krvi. Nadalje, laserska fotokoagulacija isključuje ishemijske zone na mrežnjači, što sprečava nastanak patoloških krvnih sudova i stvaranja ožiljnog tkiva.
Ukoliko postoji izražen dijabetički makularni edem (otok žute mrlje) liječenje se sprovodi anti-VEGF terapijom, odnosno injekcijama. One imaju za cilj da smanje otok, spriječe nastanak ožiljnog tkiva i pokušaju očuvati postojeću vidnu oštrinu koju pacijent ima. U zavisnosti od vrste lijeka, terapija se daje jednom mjesečno, ili jednom u dva mjeseca dok za to ima potrebe.
Ukoliko su oštećenja velika i ukoliko niti jedna do tada primjenjena terapijska procedura nije dala rezultate, jedina preostala opcija je dubinska operacija oka, ili vitrektomija. Njome se pokušava ukloniti što je moguće više ožiljnog tkiva sa mrežnjače oka, spriječiti dalje krvarenje i ukloniti postojeća krv u staklastom tijelu. Efekti ove operacije su individualni i uvijek zavise isključivo od nivoa oštećenja koja postoje na retini.
