Rezovi u blefaroplastici Da li postoji idealan?

Kao najpopularnija estetska operacija lica, blefaroplastika je i dalje invazivna metoda kojom se uklanja višak kože i mišića sa gornjih kapaka, odnosno višak masnog tkiva na donjim kapcima.

Kako višak kože, mišića ili masnog tkiva nije moguće ukloniti klasične hirurške procedure, u ovom tekstu će ukratko biti opisane tri vrste rezova koji se koriste u blefaroplastici.

Skalpel

Najjednostavniji i najtradicionalniji način za pravljenje rezova u blefaroplastici je upravo uz pomoć skalpela. U rukama iskusnog hirurga skalpelom je moguće napraviti precizne rezove, posebno na gornjim kapcima, tako da je ožiljak često slabo vidljiv ili se uopšte i ne vidi.

Problem skalpela je velika trauma za tkivo, te rezovi koji krvare, tako da je oporavak duži u odnosu na ostale metode, a pacijenti često imaju i dosta hematoma (krvnih podliva).

Elektro nož

Za razliku od skalpela, elektro nož dodirivanjem tkiva svojim vrhom pravi rezove koji su ujedno i kauterizovani, tako da je krvarenje svedeno na minimum. Isto kao i kod skalpela, u rukama iskusnog hirurga rezovi su precizni i ožiljak je rijetko kada vidljiv.

Međutim, rana može sporije i nešto nepravilnije zarastati jer se elektro nožem stvara opekotina na mjestu reza. Stoga je važno da se rana kvalitetno zatvori šavovima, kako prolongiranje zarastanja ne bi bio problem. Sa druge strane, za pacijente je važno da se spreme za kraći oporavak nego što je to slučaj sa skalpel-blefaroplastikom, ali sigurno ne kraći od 10 dana.

Laser

Najnovija tehnologija u blefaroplastici je tzv. frakcioni CO2 laser. Laserski zrak radi do sada najpreciznije rezove, kako na gornjim, tako da i na donjim kapcima. U poređenju sa elektro nožem, sonda lasera uopšte ne dodiruje tkivo, te je i intraoperativna trauma znatno manja.

Isto kao i kod elektro noža, dok radi rez, laser istovremeno i koaguliše krve sudove, kako kapilare, tako i one veće. Stoga se slobodno može reći da je laser „bezkrvna blefaroplastika.“ Zbog toga što nema krvarenja za vrijeme same operacije, i postoperativni tok je znatno kraći, tačnije najkraći u poređenju sa druge dvije metode.

Pacijenti mogu očekivati da će se svojim svakodnevnim životnim aktivnostima moći vratiti već nakon 5-7 dana, osim u slučajevima kada je uklanjana veća površina viška kože ili masnog tkiva, što će zahtijevati i nešto duži oporavak.

Koja god metoda da se odabere, neće biti pogrešna.

Važno je samo da je svaki pacijent upoznat sa prednostima i eventualnim nedostacima svake od njih, a posebno kada je u pitanju postoperativni oporavak.