Ljudi su koristili različita pomagala za bolji vid još od 60. godine prije nove ere.

Rimski filozof Seneka koristio je staklenku napunjenu vodom kako bi uvećao tekst koji je čitao, a imperator Neron nije mogao da vidi borbe gladijatora bez smaragda. Današnja civilizacija je srećna jer ne mora da zavisi od takvih alata za bolji vid, ali je fascinirajuće da se prati kako je korekcija vida došla u fazu u kojoj je sada, te kako izgleda taj dugi i vijugavi put.

Dioptrijska stakla kroz vijekove

Biće potrebno skoro hiljadu godina nakon staklenki i smaragda da se počne sa proizvodnjom pravih dioptrijskih stakala koja će umnogome pomoći poboljšanju vida. Monasi iz 10. vijeka u Evropi su došli na ideju da poliraju komade providnog kvarca, koje su nazivali „čitajuće kamenje.“ Ovo im je bilo potrebno kako bi bolje vidjeli sitne detalje svojih prosvijetljenih kaligrafa.

Nakon toga, ponovo je bilo potrebno nekoliko vijekova prije nego što je iko došao na ideju da postavi nekoliko poliranih komada kvarca u okvire koji bi se mogli nositi na licu. Fiorentinac po imenu Salvino D'Armati je zaslužan sa otkriće diotrijskih okvira, ali su naučnici u stvari skeptični i ne vjeruju da je ovaj čovjek uopšte postojao, tako da je stvarni pronalazač i dalje nepoznat.

Naočale: od statusnog simbola do uobičajene stvari

Najranije napravljene dioptrijske naočale su bile napravljene samo od skupih materijala, kao što su kristali. Ovo ih je činilo nedostižnima za većinu ljudi, ali su zato postali statusni simbol bogatih.

Nakon što je 1440. godine nastalo štampanje dokumenata, povećao se i broj pismenih, a posljedično i potreba za dioptrijskim naočalama. Poželjni materijal za njihovo pravljenje se promijenio se i to više nisu bili kristali, nego staklo, što ih je učinilo još pristupačnijim.

Okviri sa drškama iza uha i dioptrijska stakla

Čak i tada naočale nisu bile kao što su danas. Tadašnje naočale su se fiksirale za nos, ili su se morale držati u ruci kako bi se koristile. Osim toga, ni dioptrijska stakla nisu mogla biti maksimalno dizajnirana individualnoj potrebi pojedinca. Naočale su postale nezavisne od bilo kod drugog dijela tijela 1700. godine sa držačima za uši.

Bendžamin Frenklin je doprinio razvoju naočala time što je izmislio bifokalna dioptrijska stakla, a otprilike u isto vrijeme su otkriveni i držači koji se mogu saviti uz okvir i tako lakše nositi. Oftalmolozi su takođe postajali sve bolji u propisivanju adekvatnih dioptrijskih stakala, tako da su cilindrična stakla bila u upotrebi od 1800. godine.

Tek 1862. godine holandski oftalmolog Herman Snellen je izmislio „veliko E“ koje se i danas koristi na tablama za određivanje dioptrije u oftalmološkim ambulantama.